- Autor: Suzanne Moore
Kada sam prvi put otišla na večeru kod moje drugarice Šeri, ugledala sam rupe od metaka na njenim bijelim kuhinjskim ormarićima. Šeri mi je bila nova drugarica, u stvari jedina, jer sam tek bila stigla u Majami. Njena majka je vidjela šta gledam i objasnila mi: „Tu se Šejn upucao“. Šejn je bio Šerin rođak. Njenu majku je najviše pogodilo to što se upucao pištoljem njenog muža. Bila sam suviše pristojna da bih pitala da li je Šejn izvršio samoubistvo ili je stradao nesrećnim slučajem. Imao je 16 godina.
Čim nam se pridružio, Šerin tata mi je pokazao svoju ogromnu zbirku pušaka. Komad po komad. Ćutala sam i klimala glavom, jer nisam znala šta da kažem. Imala sam 21 godinu i doselila sam se u Majami, jer sam mislila da je Njujork suviše opasan (da, znam – sada znam). Svaki momak sa kojim sam izlazila u Majamiju davao mi je svoj pištolj da ga nosim u torbi dok smo van kuće. To mi je postalo normalno. Amerika mi je bila u krvi, doslovno – otac mi je Amerikanac – i pretpostavljala sam da biti Amerikanac znači upravo to.
Moj otac je mojoj majci pružio američki san: bjekstvo iz varošice u Safolku u zemlju pontijaka i ogromnih frižidera. Toliko je voljela Ameriku da se dva puta udavala za Amerikance (između njih i za jednog Engleza). „Tvoj otac mi je poklonio divan mali revolver“, rekla mi je jednom. Za nju je to bio glamurozan detalj, kao njene mentol cigarete – pravi damski pištolj.
Odnos Amerikanaca prema posjedovanju vatrenog oružja varira od države do države. SAD su u stvari skup različitih zemalja. Na primjer, kada sam se 80-ih godina vratila u Njujork, opšti stav je bio da je nasilje vatrenim oružjem najgori mogući zločin. Otišla sam u Ameriku, jer sam vjerovala da ću tu ostvariti svoje snove. Ubrzo sam shvatila da je američka kultura suštinski različita od britanske. To se ne vidi na prvi pogled zbog iluzije sličnosti koju stvara popularna kultura. Britanci masovno vjeruju da poznaju Ameriku zato što su jednom ručali na Menhetnu: oni su isti kao mi samo su im porcije veće i kada bi nas slušali, svi njihovi problemi bi bili riješeni.
To je naravno samoobmana. SAD su nesaznatljive i samima sebi, što najbolje pokazuje izbor Donalda Trampa za predsjednika i debata o kontroli oružja. Gnjevni bijelac sjedi u Bijeloj kući, pa gnjevni bijelci koji ubijaju mnogo ljudi iz vatrenog oružja ne mogu biti teroristi. Reakcija građana na masovna ubistva je kupovina još vatrenog oružja da bi se bolje zaštitili. Ovaj mentalitet je mnogima od nas nerazumljiv. Amerikanci prosto imaju pojačanu sklonost da se ubijaju vatrenim oružjem i opijatima. Oni žive u strahu od terorizma koji nadire spolja, preko nekog mitskog zida, a zapravo je teror dio njihove kulture.
Posle svakog masovnog masakra navode se iste brojke. Procjenjuje se da SAD imaju najveći broj komada vatrenog oružja u privatnom vlasništvu – 2012. godine navođeno je 300 miliona komada u posjedu približno jedne trećine stanovništva (dovoljno da svaki muškarac, žena i dijete u Americi imaju svoj pištolj ili pušku). Druga zemlja na ovoj listi je Jemen. U SAD svakoga dana 18 mladih ljudi izgubi život od metka. Pored toga, samoubistvo – najčešće iz vatrenog oružja – drugi je po redu uzrok smrti Amerikanaca od 15. do 34. godine.
Jedan od najtužnijih djelova potresne knjige Gerija Junga ,,Još jedan dan smrti Amerike'' je onaj kada roditelji upucane djece priznaju svoje olakšanje. Majka Tyshona Andersona, koji je u 18. godini ubijen u obračunu bandi, kaže: „Bar više ne moram da brinem da li on puca u nekoga ili neko u njega.“
Svaki pošteni američki liberal može da se pozove na Australiju, gdje je kontrolom oružja smanjen broj ubistava. Zakoni bi mogli da nametnu niz provjera prije nego što se nekome odobri posjedovanje oružja. Pa ipak, to se ne dešava. Na američkim sajmovima oružja čovjek se osjeća kao antropolog u nekoj stranoj kulturi. Ko su ti ljudi? NRA (National Rifle Association) je moćna organizacija, a nedavno smo na ulicama Šarlotsvila vidjeli samozvanu lokalnu miliciju. I to nije samo zaostala i „zanemarena“ Amerika, već zemlja strana zapadnom posmatraču.
Narativ o decentralizovanoj državi podrazumijeva i mahanje drugim amandmanom, ali dio problema s kontrolom oružja je upravo riječ „kontrola“. I Obamaker je odbačen kao nešto što ima veze sa kontrolom. Uznemirava me to što ne vidim rješenje za masovna ubistva u Americi, u smislu da ne volim američku zavisnost od kola, ali ne mogu da zamislim tu zemlju bez njih.
U debati o kontroli oružja prevladala je slika o dva sukobljena dijela društva koji prijeteći kruže jedan oko drugoga. Čini se kao da je veliki dio Amerike izgubio karakteristike razvijenog zapadnog društva. Pogledajte stepen nejednakosti, stopu dječjeg mortaliteta, zavisnost od narkotika, fenomen samoranjavanja. Odbacivanje centralizovane države je dio američkog shvatanja slobode. Posledica toga je da mnogi ljudi američku kulturu sve manje doživljavaju kao svoju.
Kada me je jedan bivši američki policajac učio da pucam, naglasio je da djeca što ranije treba da stiču to znanje. „Sa koliko godina po vašem mišljenju dijete treba da dobije svoje prvo oružje?“ upitala sam ga. „Tri.“
Prevela: Slavica Miletić
Peščanik.net